U periodu adolescencije, ja i moje muško društvo smo imali običaj da se penjemo po najvišim zgradama u gradu i da "kuliramo" na vrhu. Neki su obožavali da gledaju preko ivice. Neki su obožavali da se penju spoljašnjim požarnim stepenicama. Ja sam sve to radio da ne ispadnem kukavica iskreno. Ni malo mi se nije sviđao osećaj presečenosti u nogama kada sam gledao kroz stepenice, ili preko ivice.
Dvadeset godina kasnije - "Miloše, jel da te stavim na spisak?" - "Hajde da odložimo godinu dana" rekoh referentu za obuku padobranaca. Jednostavno nisam bio spreman da se suočim sa tom obukom u tom trenutku. Obuka nije bila obavezna za moje mesto i tek sam došao u jedinicu. Bar je to bilo moje opravdanje tada. Ali jedno je bilo sigurno, dao sam sebi godinu dana da saznam što više o tome i suočim se sa mojim najvećim strahovima u životu. Želeo sam da želim, a ne da moram.
Godinu dana kasnije... Nisam čekao da me pita neko da li želim. Sam sam otišao u kancelariju i rekao, "Jel možete da me stavite na spisak?". "Na koji spisak?" pitao je referent (jer je kada sam ga odbio godinu dana ranije mislio da sam samo hteo da ga otkačim, a da ne ispadnem kukavica.) "Na spisak za osnovnu padobransku obuku". Pogleda me onako prijatno iznenađen i reče "Stavljam te na ovu sada što ide januara."
Ja nosim pametan sat zbog tajmera na njemu i treninga u teretani. Puls mi je uvek bio normalan, ali posle stavljanja na spisak je skočio na 100 i nije se spuštao dva meseca koliko je trajala obuka i čekanje na nju. Ja sam ih nazvivao "Jedva čekanje dan (ili sat)" i " Da li si ti jebeno normalan dan (ili sat)" i to se smenjivalo naizmenično. Ono što je neverovatno je da su mu se čula pojačala. Video sam jasnije, osećao mirise trave, parfema i smoga koje nisam ranije.... Kao da mi se telo priprema za borbu. Vreme mi je postalo neviđeno dragoceno. Nisam hteo da ga dajem bilo kom. Teme za razgovor koje su se vodile oko mene su mi bile 95% nebitne. Jako mi je bila bitna supruga, porodica, pas i činjenica što još nisam tada postao otac (sada jesam). U glavi sam skočio 10000 puta i zamišljao svaki milisekund pada. I tako, pored teške obuke i moje filozofske promene u glavi, prođoše dva meseca. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da odustanem - i po cenu moje smrti (Padobranstvo je prilično sigurna stvar ali u mojoj glavi je bilo tako).
"Miloše, najverovatnije skačete u četvrtak" - Usmerio sam emociju ka uzbuđenju i trudio se da ostane tu. Noć pred skok sam gledao vremensku prognozu svakih 5 min jer je vetar bio promenljiv. Naravno spavao sam 30 minuta maksimum. Zvoni alarm.... Prvo što sam uradio je pogledao kroz prozor i video čisto nebo. E tada je bio onaj trenutak kada strah ume da ti se obrati sa "Šta jebeno planiraš da uradiš sada momče?" Jeo sam na silu i razgovarao sa suprugom. Moram priznati da mi je njena podrška dosta značila tada. U kolima, odvrnuo sam rok muziku u pokupljao svu snagu svog bića (svu onu agresiju) da budem uzbuđen, a ne uplašen. Držao sam osećaj uzbuđenosti čak i kada smo poleteli. Međutim, na poziv zakači se (gurtnu padobrana za sajlu u avionu) počeo je da se kuva strah jer je realnost ulazila i u oči da ću JEBENO SKOČITI IZ JEBENO ISPRAVNOG AVIONA ZA KOJI MINUT. Instruktor je rekao da ustanemo... Vidite momci, prilazio sam lepoticama, sparingovao sa mma borcima, izlazio na ispite za uslov u oktobru 2, ali me ništa nije pripremilo za taj osećaj kada sam ustao. Da nisam disao duboko, progutao onu gorčinu u stomaku i zaključao kolena da samo ne klecnem na pod od presečenosti u nogama, to bi bilo to. Gledao sam moj grad kroz prozor i kuće su bile kao tačke, naselja kao šaka. AJMO AJMO AJMO je sledeće što sam čuo i tu nije bilo nazad. Večna slava ili večna sramota! Skočio sam bez trzaja unazad i bez potrebe da me neko gurne. Kada sam video ništa osim majušnog naselja ispod mene, pao sam u nesvest na dve sekunde. Osvestio sam se, video da padam, povlačim ručicu i otvara se padobran (inače se automatski otvara posle 5 sek). Vrisnuo sam od uzbuđenja što ću jebeno "PREŽIVETI". A onda (pored procedura) - sreća. LETIM. Ponovo procedure... i sletih. Sada sam znao šta pokušavaju drogama... Nisam osećao ništa osim adrenalina i sreće. Čak ni uganuće zgloba.
Nikad nisam bio ponosniji na sebe. Uradio sam nešto što retko ko sme i što je JOŠ strašnije nego u glavi. Ali nagrada.... Nagrada je bila da i dalje mogu da se nazivam Spartancem. Kasnije, posle svih skokova, kada sam dobio zvanje - Padobranac, doživeo sam drugi najsrećniji trenutak u mom životu (prvi je rođenje ćerke).
Prosto je neverovatno kolike sile čuče u vama. I ona koja se naziva strah, i ona koja se naziva odlučnost. Ako ova druga nije jaka, to znači da ova prva ima kontrolu. Često tihu kontrolu. Tada, kada je bio mesec skakanja, nisam se plašio ničega na zemlji. Jednostavno strah je toliko morao biti utučen u avionu, da je ostajao slab i na zemlji.
Za kraj - KADA MOGU JA DA POSTANEM NEŠTO ŠTO MI JE BILO STRAŠNO DA GLEDAM NA TELEFONU - MOŽETE I VI.
Nemoj neko da mi je rekao da nije smeo da potraži broj.
Na vašoj sam strani.
Pročitajte i Neustrašiv i Stavi ego na crtu i skači.
Moje knjige - Ključ i Dijamantsko jezgro
Nisam znao da si postao otac. Srećno bilo, neka je živa i zdrava 100 godina kao i ti Spartanac. Odličan tekst. A meni se desila jedna situacija svidela mi se devoja koju ne gledam pa sam morao preko drustv. mreze i javio sam se , ona mi lepo odgovorila i ja joj odmah poslao da se vidimo i odemo na pice, ona ignorisala, je li nezainteresovana ili nije videla
ОдговориИзбришиHvala i sledeca.
ИзбришиPozdrav Spartanac, imam jednu nedoumicu i bio bih ti baš zahvalan kad bi mi pomogao uzimajući u obzir da mi je danas rođendan pa bi me obradovao mnogo kad bi mi pomogao. Završna sam godina na fakultetu i pretežno imam koleginice. Čitao sam na sajtu da ne preporučuješ da muvam koleginice sa grupe ali ima dosta lepih i neke davaju signale blage za sad, ali još se ne poznajemo dobro na ćao ćao smo. Međutim idem na dvije grupe jer imam neke predmete sa prethodnih godina, i tu sam upoznao jednu devojku koja sedi ispred mene. I gledamo se samo sredom na jedno predavanje, ona sedi ispred mene. I počeli smo tako što se ona jednom okrenula i mi se pogledali značajno i nasmejali se jedno drugom. Nakon toga evo dva naredna predavanja se okreće i sve mi se smeška, i kada se ja našalim sa profesircom ona se baš nasmeje i pogleda me. Nakon predavanja prošle nedelje ja sam joj prišao i pitao je je li očistila prvu godinu, kako joj je na fakultetu, koje je godiste, ona je mene ispitivala sta sam zavrsio, koje sam godiste, na primer nasalio sam se kada me je pitala za godiste , rekao sam joj STA MISLIS KOJE SAM, a ona se nasmejala i rekla mozda 1993 , ja sam rekao MALO SAM STARIJI ona se basmejala nisam joj dao pravi odg. ja se nasmejao i , i tu smo se ucutali i rastavili, ona otisla na jednu stranu , ja na drugu, mada smo oboje iz istog grada.. Mene interesuje da li da je pozovem na kafu posle sledeceg predavanja ili da je pitam za nekolika dana unapred, kako postupiti ovde? Hvala ti unapred mnogo bi mi znacilo
ОдговориИзбришиTrebao si tu potraziti broj telefona. Sada moras pokrenuti razgovor ponovo i potraziti broj.
ИзбришиZnači ipak da tražim broj? A šta ako me odbije i gledamo se čitave godine do juna? Meni je nekako prirodnije da posle predavanja je pitam kada budemo pričali '' ajmo sad da popijemo kafu'' i da vidim sta ce reci ili ipak broj ako moze pojasnjenje
ИзбришиSpartanac kaže da tražiš broj da vidiš jel zainteresovana dovoljno.
ИзбришиKakav tekst, svaka čast mentore! Čestitam i na prinovi. Ostao si sve ove godine ono što nas učiš da budemo.. Spartanac...Srdačan pozdrav od Aksala.
ОдговориИзбришиPozdrav, imam 26 godina i nikada nisam bio u vezi, ubicu se od sramote i blama, ne znam sta da radim, bio sam u raznim semama sa devojkama, dosta puta su me ''napadale'' a ja sam imao stav '' necu da se vezujem sad'', imao sam nekolike prilike da udjem u vezu i ja bukvalno pasivan bio , a godine prosle kao dlanom o dlan... i sad me vreme stislo, malo i kompleks pocinje da radi, mislim da sam kvalitetan decko ali me ovaj pogresan stav unistio... slucajno naidjoh na ovaj sajt i nadam se da mi mozete pomoci, kako komentarisete moju situaciju?
ОдговориИзбришиI ja sam isto na fakultetu pa me interesuje kako se ponašati prema devojkama iz grupe ima dosta lepih, želim da ih muvam
ОдговориИзбришиBravo mentore.Sve pohvale za tvoj rad.Prije desetak dana sam izašao na kafu sa jednom curom.Nakon drugog vidjenja,pitam je kako vidi naš odnos,ona kaže da smo prijatelji a da će vrijeme pokazati da li će biti nešto više.Tu ja vidim a i po porukama koje su sve rjedje i kraće da neće biti ništa i da mi ne treba još jedna drugarica,imam ih za izvoz.Eto samo da vidim tvoje mišljenje.Hvala unaprijed.
ОдговориИзбришиPostavio si pogresno pitanje. Jel imas Kljuc?
ИзбришиImam obje knjige.
ОдговориИзбришиImam obje knjige.
ОдговориИзбришиZasto si pitao kako vidi vaš odnos? Ako je izvodis na sastanke, treba da joj bude jasno zasto se vidjate. Drugo, zasto se dopisujes? Zna se cemu sluzi telefon.
ИзбришиČestitam! Drago mi je što si postao tata. Mada Spartanci nikad nisu skakali padobranom, a ipak su bili Spartanci :-) Dođi kod nas u Beč da odradim open mic na engleskom ako si frajer. Onda ću ti dati medalju. Ljubim
ОдговориИзбришиImam li šanse kod devojke sa kojom studiram, koja me zove kolegom, ali šalje signale, kada pričamo smeje se na moje fore, sedne sama pored mene, razgovaramo?
ОдговориИзбришиSpartanacvjerujem da si donekle upoznat o braci Tate i vjerujembi dosta nas ovde htjeli da čujemo tvoje mišljenje o njima?
ОдговориИзбришиDali su oni legitimni po načinu i stilu života i dali je validna od njih učiti i usvajati principe?Po mom mišljenu imaju mnogo toga od svega sto nas ti učiš i savjetuješ.
Pomislih u sebi...nisam skoro bila na Spartančevom blogu...zapravo otkad si nas obavestio da se nećeš više oglašavati na ovaj način (bar sam Ja to tako shvatila)....i danas svratim....NEVEROVATNA RADOST....Koliko sam samo stvari od tebe naučila (iako sam ženskog pola)....100 HVALA...ne bi bilo dovoljno....Drago mi je što si se ostvario i u ulozi oca...mogao bi sad poneki tekst i o roditeljstvu...Nemoj biti lenj...češće nas obraduj sa tekstovima...Jednom te pitala...verujem da je odgovor ostao isti ali me svakako opet zanima...jel si ikada gostovao na nekoj TV....čak sam te u jednom trenutku povezala sa Markom Brakovićem, obojica imate britak jezik i udarate u srž....Previše sam se raspisala...a zapravo mi je bila namera samo da ti zahvalim na Povratku NAMA....
ОдговориИзбриши